Na Čevu kod Cetinja živjela je familija koja je imala preko četrdeset čeljadi različite starosti. U vreme oranja organizovana je moba. Prema starim običajima ručak na njivu oračima nosi mlada koja je poslednja došla u familiju. Mlada je nosila ručak na njivu. Svekrva ili glavna planinka je mislila da će mlada ručati sa mobom, a moba je mislila da je mlada ručala kod kuće. Mlada je po pravilu bila stidljiva da bi zatražila da jede. Uveče je starešina familije Dobro nekako saznao da mlada nije ručala. To je za njega bilo toliko grešno (obzirom da je mlada bila u to vreme po shvatanju starih ljudi poštovana, jer je trebalo da radja nove radnike i ratnike) pa je uz komentar: “Ova zemlja nas više ne može raniti”, odlučio da se odsele. Naredio je da se potjera sav mal (stoka), da se svo pokućstvo koje je moguće potovariti na konje i da se pijevac stavi na utrešelj (vrh samara): “Dje pijevac prvo zapjeva tu će mo se naseliti”. Pijevac je zapjevao u osvit jutra u šumi u Dobrilovini pored rijeke Tare. Tu su se naselili, istovremeno krčili šumu i pravili zgrade.
U to vrijeme su se prezivali Dobrojević po starešini familije Dobru. Ovi dogadjaji su se zbivali u drugoj polovini XV vijeka. Vremenom su iskrčili šumu i oformili veliko imanje. Obnovili su crkvu Sv.Djordja i konake manastira “Dobrilovina” koji je izgradjen u vreme Nemanjića, ali su ga Turci porušili. Manastir je obnovljen u prvoj polovini XVI vijeka
Slavili su slavu Djurdjevdan, molili se Bogu, vjenčavali i krštavali u tom manastiru. Imali su na hiljade ovaca, koza i goveda koje su napasali na planini Sinjajevini. Izgradili su drvene čunkove kroz koje su čobani sa Sinjajevine slobodnim padom spuštali mlijeko u Dobrilovinu, gdje su planinke čekale i prikupljale mlijeko od kojeg su dalje pravile sir i skorup. Jedno jutro u vrijeme popaska (jutarnja paša) kad se krave i ovce muzu, planinke su u odredjeno vrijeme čekalie mlijeko, ali njega nije bilo. Nakon sata ili dva iz čunkova je izašla zmija, a za njom je poteklo mlijeko. To je za familiju Dobrojević bio znak predstojeće nesreće koju nisu izbjegli. Naišli su Turci i poklali četrdeset i troje čeljadi familije. Preživjela su samo tri dječaka, koji su se sakrili u trapu za krompir.
Preživjeli dječaci su se zvali: Stjepan, Marko i Sava. Od Stjepana su postali Krvavci. Prezme KRVAVAC (po krvi), Stjepanu je dao Vladika Danilo, jer je na Cetinje dolazio vječito krvav zbog borbe sa Turcima. U to vrijeme vidjeniji Crnogorci su Vladici kao dokaz borbe protiv Turaka donosili turske glave i po broju glava dobijali odlikovanja.
Od Marka su postali Dedeići po nekom starom Markovom sinu koga su djeca zvala djed-dedo. Danas žive u okolini Kolašina. Od Save su postali Smoli kasnije Smolovići (djeca su bila krastava pa su se mazala smolom kao lijekom). Danas žive u Prošćenju kod Mojkovca.
Zanimljivo je napomenuti da sve ove familije: Krvavci, Dedeići i Smolovići slave Djurdjevdan, te da se nikada nije dogodilo da se medjusobno žene ili udaju, a sve poštujući BRATSTVO.
